Da sam ptica

Autor teksta: Mirela Čaušević

Hrvatska premijera kazališne predstave „Da sam ptica“ redateljice Arije Rizvić, održana je u subotu 5. prosinca 2020. godine, povodom Dana državnosti BiH, u umaškoj kazališnoj dvorani “Antonio Coslovich”. Predstava je nastala prema tekstu Nikoline Bogdanović, dok u njoj igraju Tarik Filipović i Daria Lorenci Flatz, a korištena je glazba Damira Imamovića.

Grad Umag i FESTUM Umag, uz suradnju i podršku Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre (NZBI), Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH) i Nacionalne zajednice Bošnjaka Bujštine (NZBB), omogućili su, uz pridržavanje svih epidemioloških mjera, večer punu emocija i teških ratnih tema, odnosno tema napuštanja svojeg doma i domovine, ali sve se to lakše prebrodi uz poznati bosanskohercegovačkim humor.

Predstava je to koja će gledatelje nasmijati i rasplakati te ih povesti na intimno putovanje Bosnom kroz osobnu ljubavnu priču dvoje ljudi.

Uz brojne gledatelje, premijeri su prisustvovali gradonačelnik Umaga Vili Basanesse te mnogobrojni predstavnici bošnjačkih asocijacija iz Istre, Zadra i Zagreba.

„Da sam ptica“ priča je o mladom bračnom paru Mirni i Amiru koji sa svojom kćeri bježe iz opkoljenog Sarajeva ratnih devedesetih. Obitelj, koja je imala idiličan život u svojoj domovini, preko noći izgubila je sve što su imali, ali i neke od svojih bližnjih. S dvije platnene torbe, u koje su spremili svoje dotadašnje uspomene, odlaze u Beč potražiti sklonište od ratnog ludila. U Beču moraju iz početka izgraditi svoj život i pronaći sreću, uz stalnu čežnju i nadu za povratkom u domovinu.

Njihova sudbina tek je jedna od mnogih sličnih s ovih prostora, gdje su izbjeglištvo, ili već godinama aktualna, ekonomski motivirana migracija, obilježili gotovo svaku obitelj. Upravo stoga, ova predstava može doprijeti do široke i raznolike publike koja će u likovima i sudbini Mirne i Amira lako prepoznati sebe i one iz svoje okoline. Tekst se temelji na osobnim iskustvima bosanskih izbjeglica prikupljenih kroz intervjue, a proširen je i obogaćen osobnim iskustvima autorskog tima.

Ovo je priča milijuna izbjeglica koji su se, zbog suludih ideja „glavešina“, raselili po cijelom svijetu, pokušavajući opstati u novom okruženju i drugačijim običajima.

Priča je to i o nostalgiji, čežnji za domom, o nesnalaženju u novom okruženju, ali i međusobnom udaljavanju osoba koje su se donedavno bezuvjetno voljele. Kod jedne od njih jača osjećaj pripadnosti domovini koju su napustili, a u novom okruženju se ne snalazi, dok kod druge jača novi identitet i prihvaćanje nove sredine kao svoje.

Na kraju, jedno od njih vraća se u domovinu, ali tamo se ponovno susreću te kažu: „Nismo se mi svađali, nismo imali kad. Svađaju se oni koji si imaju nešto za reći, nama su riječi presušile kao korito rijeke. Mi smo se jednostavno ugasili u tišini, na prstima hodajući jedno oko drugog. A život mora ići dalje, zar ne?“

Kako i sama redateljica kaže, njima se dogodio život, životne traume neke ljubavi osnaže dok druge oslabi, ali ovo nije predstava o ratu, on je bio samo okidač. Ovo je priča o posljedicama svake emigracije neovisno o uzrocima.

Arija Rizvić osvježenje je na hrvatskoj kazališnoj sceni, čija svestranost, snaga i emocija će sigurno ostaviti traga kako na kazališnim daskama tako i u drugim umjetnostima.

Nakon premijere u Umagu, predstava će se održati u Zagrebu, Sarajevu, a vjerujemo i u drugim gradovima u regiji.

Foto: Damir Iskrić